MaLe StvArI

U zadnje vrijeme imala sam masu vremena za razmišljanje o nevažnim, ali bitnim starima (ovo suprostavljanje sinonima naučila sam čitajući knjige dragog prof. dr, Sapunara). Izgubljena u domskoj sobici bez tehnologije imala sam pravo odabira: učiti ili tetošiti svoje filozofske misli. imala sam,također, i masu ideja o čemu pisati. Zašto nisam? Mislim da sam to objesnila nedostatkom tehnologije. nekad je bilo gust uzeti olovku i pisadi do pojave cijepanja tetiva u zglobovima, no to je bilo prije podvrgavanja čovječanstva tehnologiji, a time i lijenosti.

Tako sam čitala knjige i razmišljala o svim mogućim i nemogućim stvarima, pa dođoh do veza. Uhvatila sam se kako sama sebi govorim da bi htjela imati uspješnu vezu. What the fuck is that? Bez svađa, razmirica, podjeljenih mišljenja, izderavanja. Pogledah oko sebe i shvatih da sam ja u jako dobroj poziciji bat što se toga tiče. realno gledajući, nemoguće je naći dvije različite neklonirane osobe jednakih razmišljanja, spoznaja i stavova. A to nije ni poželjno jer: s kime bi se onda svađali? mama mi je daleko, a nisam u situaciji da modu trošit bonove iz ovako lošeg ljudskog poriva. Prijateljice- hm, ne isplati se. Trebaju mi, a ko zna dal ćemo se pomirit? A i dečko mi treba, al s njim ću se sigurno pomirit. Što je onda uspjesna veza?

Ozbiljno koje su vam prve asocijacije? is iskustva u poznavanju ženske psihe, dio populacije s xx kromosomom vec gleda svoju kosu kako vijori na vjetru koji puse niz proplanke livade (ako livada ima proplanke) po kojoj ona i njen dragi trče zaljubljeno se gledajući. Ona mu miluje obraze dok on njoj popravlja svijetložute cvjetiće u kosi koje joj je sam stavio. I sve se to odvije uz pratnju refrena neke stare pjesme bekstritbojsa. Što vidi muški dio populacije (koji je prema statističkim podatciima još uvijek u manjini, hehe)? ja bi rekla: Na kauču kod nje doma gledaju south park, ona ga ljubaka, no on tome ne pridaje previše pozornosti. Po pojavi crnog ekrana i odjavne špice napokon joj usliši molitve i počne je milovati. Sve to, neisplanirano, odvede do lude ševe s 3 novoisprobane i jendnom starom pozom. Po svršetku, kaže joj kako je bila super, ona ga pogleda zaljubljenim smješkom i daje mu pusicu u obraz. On gleda na sat, žurno navlači hlače jer ga ekipa već čeka ispred zgrade od kuda kreću na veselu pijanku.

Smjeh. Ajd da čujem vaše asocijaije...

Zasto ljudi moraju biti licemjerni? Mislim, zašto lagati ako te niko ništa ne pita? ne razumijem.

Nije da si morao lagati da mi želiš biti prijatelj, znaš da to ni tada nisam vjerovala, ali mogao si se bar ponašati u skladu sa svojim traljavim riječima.

kao ti govoriš svima u lice, nije te strah kritike i podnosiš istinu koja ti se pred lice stavi. glupost. iskompleksiran si, a smješak na licu je način da sam sebe u to uvjeriš. govoriš stvari u facu? glupost, pa mogao si mi odmah rijeći- ja bi te ševio, al ne mogu jer imaš dečka. a ne, ti si mi prijateljica. glupost. onda bar ne kenjaj da kazes sve u facu i ne ogovaras. ja bar briznajem- rađe presutim osobno misljenje. prvotno jer je osobno, zatim tko sam je da sudim, a i zašto bi vrjeđala nekoga zbog vlastite ograničenosti razumjevanja. uz to mi se i ne da radit strku oko ničeg. i zato ti ne govorim ovo u facu. ne da mi se. boli me kurac.

oni kojime je upucene ili ce se prepoznat, ili to najvjerovatnije nikad nece vidjet. uostalom... koga briga?

"Ja jednostavno vjerujem u princip: ženi koju odgoj nije poučio dobru, bog gotovo uvijek pruža dva puta koji je dobru vraćaju. Ti putevi su bol i ljubav.  oni su mukotrpni. one koje njima krenu raskrvare noge, razderu ruke, ali u isto vrijeme na tenju puta ostavljaju ostatke poroka i stižu na cilj u golotinji od koje se ne crvenee pred Gospodom.

 Oni koji sretnu te hrabre putnice moraju ih podržati i svima reći da su ih sreli, jer objavljujući to, pokazuju put. (...)

(...) Zašto bismo bili stroži od krista? Zašto bismo, poštujući tvrdoglavo mišljenje ovog svijeta, koji želi biti nemilosrdan kako bismo vjerovali da je jak, odbacili zajedno s njime duše koje često krvare iz rana kroz koje otječe zlo njihove prošlosti i koje očekuju samo prijateljsku  ruku da ih previje i vrati im ozdravljenje srca?

Obraćam se svojoj generaciji (...)onima koji shvaćaju da je prije petnaest godinačovječanstvo zahvatio jedan od najdivnijih zanosa. Zauvijek postignuta svijest o dobru i zlu; vjera se obnavlja, i ako svijet ne postaje sasvim dobar, postaje barem bolji. (...) Ne prezirimo ženu koje nije ni majka, ni sestra, ni kći, ni supruga. Ne umanjujmo poštovanje prema obitelji, ne pretpostavljajmo sebičnost opraštanju. Budući da se nebo više raduje obraćšenju jednog grašnika nego stotini pravednika koji nikad nisu griješili, pokušajmo ga obradovati. Ostavimo na našem putu milostinju opraštanja onima koje su zavele zemaljske želje, a koje će možda spasiti božanska nada jer,kako kažu starice kad preporučuju neki svoj lijek- ako ne pomogne neće ni nauditi."

Ovo je citat iz knjige "Dama s kamelijama" od Alexandra Dumasa.

evo samo kratak pozdrav svim blogerima. booooooooooook!

Rano ujutro. Hm, ispravak. Prerano ujutro! Budi me iritantna zvonjava telefona iz primaće. Katastrofa.

-Halo?

-Halo? –To je moja majčica. I kažem to s najironičnijim prizvukom na svemiru.

-Raci mama?

-Znaš, mogla bi se i ti meni javiti svako toliko. Nije da se stalno bunim (-ma kakvi!!!), ali stvarno si nas otpisala. Zašto ne nazoveš?

-Nemam para na mobitelu. (Ne serem, majke mi!)

-Ti nikad nemaš para na mobitelu, na čiji ja račun stavljam novce svaki mjesec? Kako si nikad ne znaš rasporedit? Nisi ništa naučila od mene? Čemu se ja mučim, za koga ja radim kad si tako rastrošna! Ja se mučim, krv pišam da ti nikad nemaš za bon! Kako je to moguće? (Ona još misli da je 900 kn mjesečno dovoljno za život u Zagrebu. To je 30 kn dnevno! A u menzi pojedeš najmanje 15kn dnevno, što ti preostaje? 15kn. Joj, nova skripta- 10kn. Ostaje 5kn! Da se počastim paketom žvakaća!)

-Nisam se još digla, nisam stigla kupit. Koliko je sati uopće. (Znam da sam navila sat u 8.)

-6 i po. Znaš kad se dižem da idem radit kako bi pokrila troškove tvoje manikure! (Pogled na nokte. Kratak, jer doslovno-nemam u što gledati.)

-Mama, učila sam cijelu noć. Imam još sat za odspavat, ajde pusti me. (Nisam zvučala zlobno, bar sam se trudilaJ .)

-Da, samo se ti tako ponašaj, neću te više ni zvat! (  Hallleluja! )

-Daj mama, nemoj sa..

-tuuuut, tuuuut, tuuuut, tuuuu…

Okrenem se i odmjesečarim do sobe, uvjeravajući se  da je sve to ružan san i da ne moram zvat mamu da joj se ispričam zbog….čega ono?

Nakon najkraćih 15min na svijetu opet zvonjava. Gegam se što sporije, možda prestane. Ništa, tu sam…

-Halo?

-Ej, sam te probudila? ( Moja najdraža cimerica. Pogađate, opet ironija. Prvo me budi u 5ipo svako jutro jer nekim slučajem ne čuje pištanje alarma u ritmu Jaguara. Al čuje kad  joj  ja prošapćem ime. Morat ću joj snimit svoj glas kao alarm. Sad još ispilava…jojojojoj. )

-Sva sreća da si već budna, pustila sam rad iz sociologije na frižideru u kuhinji i ,daj molim te, uzmi ga  i pusti kod Ane na šanku kad budeš sišla na kavu.

 -Nisi to mogla riješiti jednim sms-om!? Spavam!

-Joj da, ful sori. Kako ti može biti tako teško napravit najmanju uslugu nakon sveg što ja radim za tebe svaki jebeni dan! ( Pokušavam se sjetiti što to i kad sam ja to rekla ne ću, al…nije bitno.) I još ti je usput. 'Naš, hvala ti, super si mi!

-Daj ne davi, znaš da ću napravit, samo drugi put pošalji potuku da me ne budiš, ok?

-Ma ne treba sada, neću ja tebe molit!

-tuuuut, tuuuu…

            Repriza doživljaja od prije 20 min. Katastrofa. No nedugo zatim, opet- zvonjava.

-Eeeej! Haaalo ! Pa di si ljepotice? Ajmo na kavu! (Ne mogu vjerovati, prijateljica sa prijateljskim glasom i prijateljskim umiljatim pozivom za kavu.)

-Kako neko može bit raspoložen u 7 ujutro, objasni mi?

-Ma baš sam došla od zubara, i bušio mi je samo malo. I onda sam se počastila kinder buenom. Hehe…

-Te male stvari. Evo, proći ću po tebe za 20min. Čuvaj mi komad kinder buena.

-Može! Puuuuusić!

Kako se smješno izmjenjuju ovi dani. Pez kraja, bez početka... ostavljeju dojam nezavršenosti. Vječnosti. Kako vječnost zna bit grozna.

Kao u Danteovom paklu. Ni jedn od onih muka ne bi bila toliko grozna da im se negdje, bar daaaleko, vidi kraj. Ubodi osa i obada ne bi bili tako gadni da imaju kada zacijeliti, gorući grobovi ne bi previše pekli da znaš da će jednom doć čika s pipon i zalit te. Prometej bi prošao lišo da je znao da će ga jednom skinuti s te stjene ili da će se lešinari jednom zasititi njegove jetre. 

"Nada pokreće svijet!" Smiješno! Ne to što nada pokreće svijet, već što je ta nada zapravo nada u kraj, svršetak, granicu. U zadnju stanicu tramvaje gdje svi izlaze.

Znači život je tako lijep zato što znamo da će jednom nestati.

Kako sam do sada bila puna emocija! Sad mi se počelo spavat… ali svejedno, jedva čekam sutra. Kad izađe sunčeko i kad sjednem u autić i ovezem se u metropolu! Nije stvar u tome što idem u zagreb, nego jednostavno u tome što IDEM!!! Idem iz ovog grada. Ma ne zove se to grad, nikako! Možda po ljeti, ali inače… Znate kako su u Grčkoj prije Krista postojali polisi tj. gradovi- države, e Pula je oligos, iliti grad-selo. Idem the fuck outta here. Napokon! Mislim, možda mi nekad zafali da dođem u grad i znam točno ko di sjedi, i koga moram pozdravit. Možda mi zafale masne izmišljotine o kojekakvim brijačinama. Možda mi zafali mamina dernjava, al to ću dobit i preko telefona. Možda mi zafale ovi ljudi koji su sami sebi uskratili pravo na privatnost. Možda mi Zafali to da mogu izaći van i ne brinut za prijevoz doma. Jer uvjek nađeš nekog da te prebaci, što je za očekivat kad je cijeli grad na istom mjestu u skoro isto vrijeme(radi se o sekundama), a ako i ne, najduže što mogu hodat je pola sata(do drugog kraja grada u štiklama!). Možda mi zafali gledati iste ljude svaki dan… al to se stvarno duuuugo neće desiti! Tako sam sretna- idem gore sa posebnim ciljem- živjeti! Idem! Jeeeeei! Idem se kulturno uzdizat, i bit sve sretnija svaki dan. J Idem u život bez starog i stare, bez suvišnih očekivanja, bez ljudi čije potrebe sam dužna zadovoljavati… Idem da živim.

Smiješna sam. Zvučim ko Meksikanac noć prije nego što će preći Rio Grande.

Sinoć je padala kiša.

Kapi su svjetlucale na mom licu

Poput šljokica isprljanih razmazanom maskarom.

Osjećaj iz američkih romantičnih komedija.

Kao ostavljena ljepotica na maturalnu večer.

Polomljeni snovi.

Bezvrijedan buket bijelih ruža na cesti.

I strah.

Sinoć je dugo padala kiša.

Ali isprala je samo maskaru sa uplakana lica.

Strah je još uvijek prisutan.

I nada.

U iluziju.

slika:Urh Černihoj
Kapljice, cikel Svetloba

Više ne vjerujem u snove. Jer svaki put kad se okreneš nestaju u zagrljaju noćne magle. Nisam buno puta bila izigrana, ali bilo mi je sasvim dovoljno. Dokazat ću sebi da nisam samo jedna od mnogih. Da sam posebna, vrijedna pažnje i ljubavi. Vratit ću osmjeh na lice jer ne zaslužuješ taj slatki okus pobjede na zubima. Ne zaslužuješ ni jedno lijepo slovo, a budi siguran da ga iz mojih usta nećeš ni čuti. Jer odbijam živjeti u hotelu slomljenih srca. Odbijam priznati da me pregazila električna lokomotiva tako brzo da su od mene ostale samo krhotine. Ja dignut ću se koljena, oživljenog ponosa i živjet ću zadovoljna, na suncu, a dugi će u mojoj sjeni sjediti baš kao što sam ja u njenoj. Pobijedit ću. I voljeti ću opet svim srcem, svom dušom, svakom stanicom svoga bića nekog ko me zaslužuje. Već se nazire sjaj pobjede. Samo kako se usuđuješ reći da TEBE bole MOJE riječi?

Komadići stakla rasuti svuda po parketu,

Sunce nad njima stvara novu svjetlosnu paletu,

Traži u komadićima i dijelovima

Ono značenje koje nekad je imala cjelina.

Ja rukama skupljam komade svog života,

A oni se bez milosti zabijaju u dlanove,

Krvarim, boli me, al najgora je sramota.

Sramim se što pustila sam da me ovako polome.

Sram me zbog vjere koju dala sam krivim ljudima,

Sram me zbog strasti što gori mi u grudima,

Sramim se što pustila sam da porazi me svijet,

A još je veći bed što to bi napravila opet-

Stavila srce na tron,

mozak poslala na bolovanje,

Da mogu voljet nekog ko što je on,

A ne mislit na prijekor i kajanje,

Na krvavi jastuk ispod baršuna i svile,

Na ustajali zrak prekriven prahom dobre vile,

Na suze što su prešle preko lica nasmiješena,

Na nesposobnost da budem dovoljno savršena